BOTANOPEDIA

Što su lisne uši (Aphids)? Uvod Lisne uši pripadaju rodu Homoptera i vjerovatno su njazloglasniji nametnici u svijetu bilja. S preko 4000 podvrsti, vjerovatno ne postoji biljka koju neka od njih ne napada te su uzgajivači prisiljeni na njihovu kontrolu i uklanjanje. Lisne uši su među prvim nametnicima koji se pojavljuju u prirodi, najćešće vrlo rano u sezoni. Jedan od razloga je njihov životni ciklus, ali i činjenica da lisne uši najviše vole mlade i mekane (nježne) nove izbojke na bilju. Kako lisne uši postaju problem? Nevolje s lisnim ušima u stakleniku najčešće započnu kada uzgajivač podigne temperaturu kako bi sadni materijal koji je posijao proklijao i započeo s vegetativnim rastom. Uobičajeno, lisne uši napadaju najmlađe djelove biljke. Uglavnom se nalaze pri vrhu najmlađih grana i listova te prate te dijelove biljke kako biljka raste i razvija se – i tako sve do razvoja cvijeta i ploda. Proces zaraze započinje nakon što muške jedinke krenu napuštati svoja zimska skloništa, tokom ranog proljeća kada vrijeme postane dovoljno toplo da im omogući let i migracije, a što može biti vrlo rano u sezoni. Izuzetak od pravila, naravno, predstavlja ljudski utjecaj, kada primjerice se lisne uši uvedu u prostor za uzgajanje na kupovnom bilju, gotovo poput autostopera. Sjetite se: pri unosu novog biljnog materijala u zatvoreni prostor ili čak i na otvorenom, provjerite biljke jesu li već zaražene. Eksponencijalni rast Krilate odrasle jedinke slijeću na biljke spremne na razmnožavanje, koje se, većinom u zatvorenom (poput plastenika/staklenika/growboxa) odvija BEZ polaganja jajašaca, a što znači da polažu ŽIVE jedinke bez krila, potpuno izbjegavajući stadij jajašaca. Upravo to lisnim ušima daje unikatnu prednost i uštedu vremena. Kako bi problem bio veći, brzina kojom se množe se multiplicira zbog činjenice da je njihov “pomladak” u nimfalnom i nedozrelom stadiju u potpunosti ženskog spola, koje se onda potom razmnožavaju partenogenezom, što znači da im ne treba parenje. Da stvar bude gora, u nimfalnom stadiju već u sebi imaju nove mlade, stanje koje se zove pedogeneza. Lisnim ušima ta kombinacija daje mogućnost eksponencijalnog rasta, a uzgajivaču tešku glavobolju ako se ne uhvati u koštac s problemom ODMAH! Lisne uši – Ozbiljna prijetnja! Ako se problem lisnih ušiju ne shvati dovoljno ozibljno te se neiskontroliraju ili ne poraze dovoljno rano, prije no što učine ozbiljnu štetu na biljci, lisne uši mogu učiniti značajnu štetu na inače vrlo profitabilnoj biljci. Lisne uši se hrane na način da svoje rilo upiknu u unutarnje stanice biljke. Pošto sa svojim rilom probiju sap biljke započinju sisati sokove. To hranjenje može i uzrokovat će deformacije na listu i stabljici, a pomoći će i u širenju infekcija, bakterijskih i virusnih, a što će sve utjecati na izgled i vrijednost biljke. Ukoliko se ne iskontrolira, cijelo stanje u konačnici može dovesti i do smrti biljke. Dodatni problem, koji također utječe na estetski izgled biljke su i odbačene kukuljice, rezultat razmnožavanja lisnih ušiju i faze kukuljenja (što mnogi početnici mogu zamijeniti za zarazu bijelom mušicom, zbog boje kukuljica). Još jedan estetski problem , ukoliko populacija biljnih ušiju postane dovoljno velika je i pojava crne sluzave plijesni koja raste na šećerastom izmetu lisnih ušiju. Taj izmet privlači mrave, koji se hrane šećerima te su poznati po tome što u svojim pokušajima da zaštite izvor hrane, prikupljaju i sele lisne uši, štiteći ih pritom od biokontrole, prirodne ili uvedene. Upravo ovaj zadnji uvijet, kada populacija lisnih ušiju postane dovoljno velika da podržava i mrave, može dovesti do vrlo teške organske kontrole zaraze. Krilate lisne uši su pokretač infestacije biljke. Nakon inicijalne pojave krilatih ušiju, od tog trenutka na dalje, lisne uši više neće imati krila. Ukoliko na svojim biljkama zamjetite krilate lisne uši, najvjerovatnije je njihova populacija u početnom stadiju razvoja, ali, kao i sve ostalo u kompliciranom svijetu nametnika, postoje izuzeci. Npr., ako je populacija lisnih ušija na vašim biljkama u punom zamahu, razviti će se nova generacija krilatih ušiju. Razlog tome je jednostavan: zaražena biljka više ne može podržavati rast populacije lisnih ušiju, a kolonija se prirodno želi širiti. Drugim riječima rečeno, ukoliko na biljci ili biljkama primjetite i krilate i beskrilne afide, problem će se vrlo brzo preseliti na biljke u njihovoj blizini. Ne gubite vrijeme u kontroli lisnih ušiju!! Savjeti Ukoliko do sada nije bilo jasno, lisne uši mogu biti nametnici s katastrofalnim posljedicama za vaše biljke. Šteta koje mogu učiniti može biti tolika da će dovesti do potpunog gubitka nasada. Nadzor vaših biljaka mora biti erdovit i potpun – posebno tijekom rane sezone. Lisne uši u pravilu je vrlo lako zamijetiti, iako ih dosta uzgajivača ne zamijeti dovojno rano. Na žalost, uzgajivači zarazu primjete tek nakon što primjete mrave ili odbačene kukuljice. To je potpuno nepotrebno jer se prve lisne uši lako primjete uz redoviti pregled biljaka. Otkrivanje zaraze Lisne uši, u njihovoj krilatoj fazi, lako se otkrivaju uz pomoć ljepljivih zamki, no fizički pregled same biljke je puno važniji. Mnoge lisne uši zelene su boje, što otežava njihovo otkrivanje, no neke od podvrsta su vrlo šarene i nisu dobro kamuflirane. Budući da se lisne uši uglavnom okupljaju na najmlađim izdancima i cvijetovima, mogu se lakše otkriti te uzgajivač ne treba pretraživati cijelu biljku u potrazi za malim napasnicima. Boja lisnih ušiju, veličine od 3 do 6mm može varirati od žute do crvene, zelene i plave do sive, te čak od crne do bijele i mucastog izgleda. Najlaše ih je prepoznati po dvije, unatrag povijene antene na glavi. Rješenje problema Bubamare su prirodni neprijatelj lisnih ušiju i jedan od bioloških načina kontrole Postoje mnogi načini kontroliranja infestacije biljaka lisnim ušima. Najprirodniji su svakako kontrola putem njihovih prirodnih predatora, poput bubamara. Nadalje, tu su i prirodni insekticidi, poput Rogis Garlic, ili sredstava na bazi neema, kao i kemijskih insekticida. Problem s kemijskim insekticidima je taj da lisne uši vrlo brzo mogu razviti otpornost na njih, a oni istodobno nediskriminiraju među štetnicima ili korisnim insektima.

CBD – što je to, za što se koristi i kako nam može pomoći? CBD –  je jedan od preko 60 spojeva pronađenih u kanabisu koji pripadaju klasi molekula poznatih kao kanabinoidi. Od tih spojeva, CBD i THC obično su prisutni u najvišim koncentracijama, pa su stoga najčešće prepoznati i proučavani. Do danas je uočeno 113 različitih kanabinoida koji su izolirani iz kanabisa, svaki kanabinoid pokazuje različit i raznolik učinak. Za razliku od spoja THC, CBD ne uzrukuje psihoaktivnost ili “high” dapače čak i smanjuje aktivnost THC-a. Činjenica da je kanabis bogat CBD-om i  nije psihoaktivan za razliku od  THC-dominantnih sojeva, čini ga  privlačnom opcijom za bolesnike koji traže olakšanje od upale, boli, tjeskobe, psihoze, napadaja, grčeva i drugih stanja bez nelagodnih osjećaja letargije. Cannabidiol (CBD) jedan je od glavnih kanabinoida prisutnih u prirodno rastućim populacijama i u industrijski uzgojenim sortama Cannabis sativa L. CBD nije psihoaktivan i ima nekoliko farmakoloških svojstava, među ostalima djeluje kao snažan protuupalni i antioksidativni spoj Znanstvena i klinička istraživanja – od kojih je većina pod pokroviteljstvom američke vlade – ističu potencijal CBD-a kao liječenje za širok raspon stanja uključujući artritis, dijabetes, alkoholizam, MS (multiplu sklerozu), kroničnu bol, shizofreniju, PTSP, depresiju, infekcije otporne na antibiotike, epilepsije i drugih neuroloških poremećaja. CBD ima demonstrabilne neuroprotektivne i neurogene učinke, a njegova svojstva protiv raka trenutno se istražuju u nekoliko akademskih istraživačkih centara u Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje. Daljnji dokazi sugeriraju da je CBD siguran i pri visokim dozama. CBD možemo koristit kao ulje, ili kroz dodatke prehrani kao što su med ili čaj, a za primjenu na kožu tu su masti i kreme. CBD se koristi kod slijedećih stanja: sve vrste površinskih rana, akne, čirevi, gljivica, bakterija, dermatitisa, herpesa, psorijaze, reumatizam, artritis, bolova u mišićima, uganuća, upala vena,hemeroidi, menstrualni bolovi, grlobolja, bronhitis, astma. Postoji i cijela lista kroničnih bolesti kod kojih CBD pomaže odnosno olakšva takva stanja: ADD, ADHD, AIDS, MS, ovisnosti, rak, Alzheimer, anoreksija, otpornost na antibiotike, arteroskleroza, artritis,osteoporoza, glaukom,Parkinsonova bolest, PTSP, autisam, shizofrenija, stres, moždani udar, cijepanje srpastih stanica, opsesivno kompulzivan poremećaj, depresija i mnoga druga stanja tijela i uma.   Formula: C21H30O2 Mol. masa: 314.46  

Plamenjača – Phytophtora infestans Plamenjača je gljivična bolest uzrokovana gljivicama Phytophtora infestans, a koja se prvenstveno širi po vlažnom vremenu – najveća opasnost od širenja bolesti jest tokom čestih kiša ljeti. U engleskom govornom području naziva se late blight – kasna palež. Samo u uvjetima previše vlage može se i dogoditi masovno širenje ove bolesti i masovno propadanje usjeva, a to se onda događa jako brzo – unutar 1 tjedna može propasti cijela biljka. Plamenjača napada mnoge biljne vrste, od vinove loze, krumpira, rajčice, na dalje… Plamenjača rajčice peronospora, fitoftora (lat. Phytophthora infestans) Gljivica napada list, stabljiku i plodove Simptomi: – na listu se javljaju pjege nepravilna oblika koje su ispočetka svijetlosmeđe a kasnije potamne i nekrotiziraju, dok peteljke lista još ostaju zelene – na naličju lista može se formirazi prljavo bijeli mašak – na stabljici se pjege se pjege najčešće pojavljuju na mjestu spoja s lisnom peteljkom (zbog mogućnosti zadržavanja vode u tom žljebu), pjege su elipsastog oblika i  zahvačaju parenhim kore – na plodovim ase javljaju manje tamno obojene i ulegnute pjege, unutrašnjost ploda nije zahvaćene   Kako se širi plamenjača? Izvor infekcija potječe od zaraženih biljaka krumpira. Razvoju bolesti pogoduje vlažno vrijeme (zasićenost zraka vlagom iznad 90%) te temperature između 18°C i 22°C. Bujnije sorte te ili nedovoljno pincirane rajčice budu lakše napadnute gljivom jer se u bujnom lišću lakše zadržava vlaga. Zaštita se treba provoditi i to preventivno. Sistem prognoze bazira se na svakodnevnom pračenju temperatura i oborina (pomoću termometara, vlagomjera, kišomjera ili klimatskim stanicama koje mjere više parametara). Temperature ispod 7°C su nepovoljne za ravoj plamenjače a razmaci izmeđut retiranja mogu biti veći  u periodu bez oborina i ako je prosječna temperatura zraka veća od 25°C. Zanimljivo je da je početak pojave ove bolesti većinom tokom sezone uobičajen na krumpiru, te se kasnije seli na rajčicu. Početna pojava bolesti vidljiva je na naličju donjih listova kao sive “kraste”, u daljnoj fazi se na biljkama manifestira kao smeđa trulež: uništava listove koji izgledaju spaljeno po listovima, te imaju žute i smeđe mrlje po površini listova, kasnije počinju smeđiti i propadati plodovi. Za vrijeme vlažnog vremena jasno se može vidjeti na donjim listovima sivo-bijela prevlaka. Najviše pogađa biljke iz porodice pomoćnica kao što su rajčica i krumpir. S listova se polako seli i na ostale dijelove biljke. Plamenjača se može proširiti i na plodove, u početnoj fazi još možete dio odrezati dolje i iskoristiti ostatak rajčice, ali ako se proširi, uništava cijeli plod. Što učiniti kada se pojavi plamenjača? Čim zapazite bolest, odmah uklonite i spalite zaražene dijelove kako bi spriječili širenje bolesti. Ukoliko zalijevate rajčice, nikako nemojte polijevati biljke, nago zalijevajte kraj stabljike, po tlu. Također, privezivanje rajčica uz stupove i micanje donjih listova također onemogućuje zadržavanje vlage i zaustavlja širenje bolesti – jer se onda kraj tla, gdje se najviše zadržava vlaga prozračnije. Plamenjače se doista trebamo bojati ako imamo jako vlažno ljeto, kad često pada kiša. U takvim uvjetima praktički je nemoguće zaustaviti širenje bolesti, biljke i plodovi naočigled propadaju. Međutim, kasnije, kad kiše stanu, najotpornije biljke će se oporaviti, potjerati nove grane i ipak nešto roditi.Koktel rajčice, i cherry rajčice, najotpornije su na napade Pllamenjače. Stoga svakako nabavite i sitne koktel najotpornije rajčice, one su vrlo otporne na razne gljivične bolesti. Postoji više gljivičnih bolesti rajčice i sve one izgledaju prilično slično, stoga je jako bitno znati prepoznati i simptome, ali i znati po kakvim vremenskim uvjetima će se širiti određena bolest. Plamenjača je česta prilikom jako puno vlage, jedino se tada ubrzano širi i uzrokuje veće štete na rajčicama. Ako imate smeđe pjege, mrlje i suhe listove, ne znači nužno da se radi o plamenjači. Korisni mikroorganizmi i gljivice kao sredstvo zaštite protiv plamenjače Plamenjaču možemo spriječiti, ili barem umanjiti njeno štetno djelovanje upotrebom korisnih mikroorganizama i gljivica, kao što je primjerice SubCulture. BM – BioponicMix sadrži također Trihodermu hazarium gljivicu, koja na korijenskom sustavu stvara simbiozu gljivica i korijenskog sustava, tzv Mikorizu. Trihoderma, prema svim dosadašnjim istraživanjima, uspješno sprječava pojavu gljivičnih oboljenja kod biljaka, kao što ne npr. Plamenjača

Hidroponika više nije proizvodnja budućnosti i često kada govorimo o hidroponici u očima ljudi koji nas slušaju vidimo čuđenje. Kada nakon toga pojasnimo da se radi o proizvodnji kultura direktno iz vode, bez zemlje, onda vidimo i nevjericu, skepticizam i čak i neodobravanje. Ipak ovaj način poljoprivredne proizvodnje predstavlja jednu od stalno i vrtoglavo rastućih trendova proizvodnje u Australiji, Kanadi, SAD-u, Nizozemskoj, Maleziji, Japanu, a to su samo neke od  zemalja u svijetu koje proizvode poljoprivredne kulture tom tehnologijom. Hidroponija je zapravo umjetnost uzgoja biljaka iz vode odnosno bez zemlje – „soiless culture“. Riječ hidroponija potiče od grčkih riječi „hydro“ – voda i „ponos“ – rad. Ovaj koncept uzgoja je realiziran na univerzitetu Berkeley u Californiji još davne 1930. godine, a postojii od davnih vremena: primjer su babilonski vrtovi za koje smo svi čuli i u kojima su biljke uzgajane na površini vode. Kod hidroponskog uzgoja biljke se razvijaju na površini vode, a njihovo korijenje se razvija u dinamičnoj otopini hranjivih elemenata. Biljke se mogu razvijati samo u vodi, ali za to moraju postojati određeni preduvijeti, neophodno je da ta voda bude „živa“. Prije svega potrebno je znati da biljke za svoj razvoj bilo da rastu u zemlji, vodi ili u zraku koriste hranjive elemente u formi iona i uz obavezno prisustvo kisika. U vodi, odnosno u hranjivoj mješavini, hranjivi elementi i kisik se dodaju po potrebama uzgajanih kutura. I to je ustvari bit hidroponije – uzgoja biljke bez zemlje, da stimulira rast biljke kontrolirajući količinu vode, mineralnih tvari i posebno količinu kisika u hranjivoj otopini.  Koncept uzgoja je u osnovi jednostavan: kada korijen biljke dospije u hranjivu otopinu, veoma brzo usvaja hranjive elemente i kisik. Cilj uzgajivača je da usmjeri proizvodnju u optimalnom odnosu vode, gnojiva i kisika prema potrebi biljaka da bi postigao izvrsne prinose odlične kvalitete. Pored toga treba još računati na druge faktore kao što su: temperatura, vlažnost, intenzitet svjetlosti, nivo CO2 i dr.  Postoji nekoliko tipova uzgoja kultura bez tla, a glavna podjela je: Vodene kulture – Water Culture je sistem proizvodnje gdje se biljke održavaju iznad vode sa žičanim ili plastičnim mrežama, drvenim držačima i stiropor pločama. Korijeni su stalno ili povremeno zaronjeni u hranjivu otopinu ili hranjivi tanki mlaz – film. Radi se o tzv. DWC ili “Deep Water Culture” tehnici, NFT ili “Nutrient Film Technique” i SWC ili “Shallow Water Culture”. Ove dvije posljednje su vrlo slične. Sve tri tehnologije su “prave” istinske hidropnske tehnike uzgoja jer biljke u svim tehnikama rastu bez ikakvog dodatnog medija (supstrata), doslovno iz vode. Kulture u pijesku – Sandy Culture. Korijeni uzgajanih biljaka rastu u čvrstom – stabilnom supstratu kod kojeg se ne vežu i ne lijepe čestice (pijesak, perlit, plastični materijali, kamena vuna ili neki drugi anorganski materijali) i čiji je dijametar manji od 3.0 mm. Kulture u šljunku – Gravel Culture. Korijeni biljaka i kod ovog sistema uzgoja rastu u čvrstom-stabilnom supstratu koji je sastavljen od poroznih agregata koji nisu podložni lijepljenju i slijeganju (šljunak, bazalt, lava i drugi mineralni materijali). Promjer ovih agregata je veći od 3.0 mm. NFT tehnika – Nutrient Film Tehniques je sistem proizvodnje u tankom mlazu hranjivog rastvora. Biljke se sa kockicama-kontejnerima postavljaju u plastičnu cijev kroz koju struji lagani mlaz hranjivog rastvora. Korijeni brzo prorastaju supstrat u kontejnerima i dolaze u kontakt sa hranjivom otopinom. Rock wool system – sistem proizvodnje u kamenoj vuni. Biljke se uzgajaju na inertnim mineralnim podlogama koje se dobijaju posebnim tehnološkim obradama na visokim temperaturama. Aeroponska proizvodnja – gdje korijen biljke „visi“ u zraku, stalno ili povremeno se orošavaju finim kapljicama hranjivog rastvora koji se naziva aerosol. Korijen mora biti zatvoren i zaštićen od vanjskih utjecaja i sunčeve svjetlosti. Razlika u funkcioniranju hidroponskog uzgoja biljaka jest u sistemu navodnjavanja odnosno vlaženja supstrata i ti se sistemi dijele na otvoreni i zatvoreni tip: Otvoreni sistemi – hranjiva otopina se koristi samo jednom. Ovakav sistem se koristi kod većine klasičnih sistema proizvodnje i kod medija kao što su: kamena vuna, pijesak, tresetne vreće – „grow bag system“, posebno šljunak. Hranjiva otopina nakon vlaženja supstrata slobodno otiče vani. Ti načini se zovu još na Engleskom jeziku “Drain to Waste” Zatvoreni sistemi – hranjiva otopina se reciklira, odnosno kruži u zatvorenom sistemu i nakon navodnjavanja vraća se u bazene namijenjene za hranjivu otopinu. Otopina se redovno laboratorijski kontroliše te se po potrebi dodaju hranjiva i voda. Ovdje se koristi subirigacija, a sistem je ekonomičan i ekološki prihvatljiv. Zatvoreni ili recilkulirajući sustavi hidroponskog uzgoja spadaju svakako u najprihvatljivije, najekonomičnije i ekološki najbolje hidropnske sustave budući da, ne samo da ne odbacuju mineralne soli iz gnojiva u zemlju, već i štede vodu, čak i do 70%, a što je danas, sa stalnim promjenama klime i količine padavina postalo iznimno bitno pri uzgoju poljoprivrednih kultura. Kao u svemu, postoje prednosti i nedostaci ovakvog načina uzgoja biljaka. Neke od prednosti su: Kod hidroponske proizvodnje uvijek se radi sa izbalansiranim hranjivim otopinama koje se lako kontroliraju Ovaj sistem je jedino moguć u uvjetima gdje za klasičnu proizvodnju nema mogućnosti npr. jako plitka skeletna tla, kamenite površine, devastirana područja, slanija tla, odlagališta i deponije i sl. Potrošnja vode značajno je smanjena pa je ovaj način proizvodnje prihvatljiv u aridnim (sušnim) područjima. Lakše se spriječavaju oboljenja korijena biljaka jer se steriliziraju uzgojni mediji (pijesak, šljunak, perlit i dr.), zatim stolovi i posude u kojima se uzgajaju biljke pa se npr.slijedeća kultura može saditi već 24 sata nakon sterilizacije. Lakši i jednostavniji rast korijenovog sistema jer sam korijen treba zrak odnosno kisik za disanje i bolju apsorpciju hranjiva, a mediji u kojima rastu biljke u hidroponici omogućavaju brzu i dobru izmjenu zraka. Najveće razlike u izgledu biljaka uzgajanih u hidroponici i u tlu se vide u morfološkoj građi korijena. Dubine 18-20 cm se matraju dovoljnim za razvoj korijena u hidroponici što većinom nije slučaj kod povrtlarskih i cvjećarskih kultura, jer ukupna masa korijena (širina i dubina rasta) je smanjena u odnosu na korijen koji raste u tlu. Bolji prinosi i kvalitet biljaka – Najefikasnije iskorištavanje prostora uzgoja – Značajna ušteda gnojiva i posebno vode – Skoro potpuno uzgoj bez pesticida Mnogo kraći ciklus uzgoja biljaka u odnosu na klasičnu proizvodnju u tlu. Neki od nedostataka hidroponskog uzgoja su: Relativno veća početna ulaganja odnosno investicije gdje se misli na instalaciju stolova-baterija, automatizacija, održavanje idealnih mikroklimatskih uslova i poznavanje biofizioloških principa kultura koje se uzgajaju. Odlaganje tehnološkog otpada posebno kamene vune što je ekološki problem Nedovoljna educiranost kadrova za poznavanje kemijskih interakcija hranjivih elemenata i biofizioloških zahtjeva biljaka. Ono što se još može pojasniti kod hidroponskog načina uzgoja biljaka jest podjela uzgojnih medija odnosno supstrata prema prirodi nastajanja, a oni su: Čvrsti materijali mineralnog porijekla – prirodni mineralni materijali: šljunak, pijesak, puzolan, granit – termo-tretirani materijali: ekspandirana glina, kamena vuna, perlit, vermikulit – sekundarni industrijski proizvodi organskog porijekla – prirodni: treseti, slama, pilotina, iglice borova,otpaci od drveta – organsko-industrijski otpaci: od prerade grožđa, celulozni materijali, vlakna lana i sl. Tekuća otopina podrazumijeva uzgoj biljaka na vodenim površinama u kojima su otopljene hranjive materije prema potrebama uzgajane kulture i sa obaveznim dodavanjem kisika. Ono što je sigurno jeste da koncept hidroponije nekima može činiti neprihvatljiv, drugi će na to gledati sa skepsom, treći će biti radoznali, zainteresirani i to će ih zabavljati, ali svi mi koji o tome želimo znati više, pa i oni koje to za sada odbijaju, trebaju shvatiti da su hidropnski načini uzgoja zapravo  budućnost poljoprivredne proizvodnje.