BOTANOPEDIA
Što su huminske i fulvinske kiseline?
Što su huminske i fulvinske kiseline? Uvod Sastav vašeg supstrata u mnogome određuje kakav će biti završni proizvod u vašem nasadu. U prirodi, kemijski i mikrobiološki sastav tla određuju i kakvi će biti prinosi i kvaliteta završnog proizvoda, bilo tako što je sjeme tamo palo ili je posijano. To ponekad znači da će usjev biti bogat, zdrav, bujan i dobre kvalitete. Ponekad pak to znači da će urod biti malen, biljke kržljave, kratkog životnog vijeka. Budući da kod unutarnjeg uzgoja VI u potunosti (želite) kontrolirate uvjete uzgoja, a isto možete činiti i pri vanjskom uzgoju, želja vam je da maksimizirate prinose i dobijete vrhunske proizvode. Huminske i fulvinske kiseline u tom procesu imaju iznimnu i nezamijenjivu ulogu. Svijet organskih humata je izuzetno bogat, a u nastavku ćemo vam rasčlaniti njihove osnovne uloge. Humati – osnovna podjela Humus – površinski sloj zemlje, nastao kao posljedica mikrobiološke pretvorbe otpadnog biljnog materijala procesom humifikacije Humati – prirodno nastali organski materijal, bogat huminskim tvarima, kao primarne organske komponente u ugljenu, zemlji, tresetu Humične (huminske) supstance – glave organske komponente zemlje su fulvične kiseline, huminske kiseline, humini Humične (huminske) kiseline – kompleksne kiseline koje sadrže ione koji omogućuju nastanak kelatiziranih spojeva. Kelatizirani spojevi omogućuju huminskim kiselinama da omogoći i regulira biodostupnost metalnih iona u zoni rasta biljke. Humične kiseline su vodotopine i tamno smeđe do crne boje. Fuvinske kiseline – vrsta huminskih kiselina, niske molakeluarne mase i malog udjela kisika. Vodotopive su, bez obzira na pH vode. svijetlo smeđe je boje Humini – nisu vodotopivi i crne su boje Kelati – Kelati su kemijski spojevi koji su vrlo lako dostupni biljci, vodotopivi su puno dostupniji nego druge vrste spojeva. Kelate karakterizira njihova sposobnost da zadrže i otpuste određene metalne ione Kelatizacija – proces u kojem se ioni i molekule vežu za metalne ione. U takvom obliku se ti spojevi mnogo lakše kreću unutar biljke te olakšavaju i ubrzavaju rast. Uloga huminskih/fulvinskih kiselina u rastu biljke Huminske i fulvinske kiseline kod usjeva služe kao kelatizatori, odnosno one omogućuju da spojeve potrebne za rast biljaka kelatiziraju. Huminske/fulvinske kiseline pretvaraju organske spojeve u oblik kojji je biljci najprihvatljiviji i najlakši za preuzeti iz supstrata. Omogućuju i bolju retenciju vode, a dodatno umanjuju ili onemogućuju nastanak toksičnih tvari u području rasta biljke. Može li se upotrebit Leornadit kao izvor huminskih kiselina? Dobar dio uzgajivača čuo je za Leonardit kao izvor huminskih/fulvinskih kiselina. Leonardit je mineraloid koji je lagano topiv u alkalnim otopinama te je stoga vrlo upotrebljiv u hidroponiji. Leonardit je nastao dugotrajnim procesom (geološkim), tijekom milijuna godina, od raspadajućeg organskog materijala, biljnog i/ili životinjskog podrijetla. U današnje vrijeme, Leornadit se proizvodi i iz lignita, vrste mekanog ugljena, procesima oksidacije. Leornadit nije uniformnog sastava. Iako je uvijek 100% organskog podrijetla, kemijski sastav mu može značajno varirati, pa tako može imati i po 90% huminskih kiselina, ali isto tako može imati i samo 10% huminskih kiselina. U tom slučaju može imati i dosta pepela i teških metala, te se stoga preporuča da uvijek provjerite sastav leonardita. Upotreba organskih fulvinskih kiselina radi vrhunskog uroda Nebrojene su koristi upotrebe huminskih tvari kod uzgoja bilja. Njihov glavni doprinos je što na prirodan način reguliraju unos hranjivi tvari u biljku. Fulvinske kiseline su prirodni kelatizatori. Kada u hranjivom otopinom unesete u supstrat, primjerice mikroelemente, prijeko potrebne za rast i razvoj biljke, fulvinske kiseline stvaraju veze s tim ionima te ih tako štite od reakcija s drugim ionima koji mogu i poništiti njihov unos u supstrat. Vezani kelatizatorom, nutrijenti mogu biti putem korijena transpoortirani u tkivo biljke, da bi ih keltatizator tamo otpustio. Kelatizacijom se inače netopivi elementi pretvaraju u topive te se time povećava njihova bio dostupnost. Osim što povećavaju dostupnost nutrijenata biljci, humati doprinose i rastu korijena, a što dovodi do dodatno povećanog unosa hranjivih tvari u biljku zbog značajno veće površine (korijenske) kroz koju biljka unosi hranjva. Fulvinske kiseline ne mijenjaju ništa u samoj biljci. One poboljšavaju i pojačavaju prirodne procese u biljci. Upotrebom organskih fulvinskih kiselina na potpuno prirodan način povećavate rezistenciju biljke, povećavate i poboljšavate kvalitetu vaših nasada, a bez upotrebe kemijskih sredstava. Važno je napomenuti da fulvinske kiseline nisu hranjivo za biljke samo po sebi, već je potrebno dodavati i osnovne nutrijente. General Hydropnics Europe u svojoj ponudi nudi izvrsne izvore huminskih/fulvinskih kiselina. Diamond nectar je čisti izvor fulvinskih kiselina. Diamond nectar se proizvodi iz izvora Leonardita iz Meksika, i spada u ili među najbolje Leonardite na svijetu. Diamond black je drugi njihov proizvod koji je u osnovi čista huminska kiselina. Diamond black je certificrano organskog podrijetla, prikladan za organski uzgoj. Uz GHE, huminskih kiselina ima i u Atamijevom, ATA-XL proizvodu, koji dodatno sadži i enzime i ekstrakte algi. Na kraju, Velokelp od Remo nutrients, uz ekstrakt algi sadrži i fulvinske kiseline iz Leonardita.
Što su lisne uši (Aphids)?
Što su lisne uši (Aphids)? Uvod Lisne uši pripadaju rodu Homoptera i vjerovatno su njazloglasniji nametnici u svijetu bilja. S preko 4000 podvrsti, vjerovatno ne postoji biljka koju neka od njih ne napada te su uzgajivači prisiljeni na njihovu kontrolu i uklanjanje. Lisne uši su među prvim nametnicima koji se pojavljuju u prirodi, najćešće vrlo rano u sezoni. Jedan od razloga je njihov životni ciklus, ali i činjenica da lisne uši najviše vole mlade i mekane (nježne) nove izbojke na bilju. Kako lisne uši postaju problem? Nevolje s lisnim ušima u stakleniku najčešće započnu kada uzgajivač podigne temperaturu kako bi sadni materijal koji je posijao proklijao i započeo s vegetativnim rastom. Uobičajeno, lisne uši napadaju najmlađe djelove biljke. Uglavnom se nalaze pri vrhu najmlađih grana i listova te prate te dijelove biljke kako biljka raste i razvija se – i tako sve do razvoja cvijeta i ploda. Proces zaraze započinje nakon što muške jedinke krenu napuštati svoja zimska skloništa, tokom ranog proljeća kada vrijeme postane dovoljno toplo da im omogući let i migracije, a što može biti vrlo rano u sezoni. Izuzetak od pravila, naravno, predstavlja ljudski utjecaj, kada primjerice se lisne uši uvedu u prostor za uzgajanje na kupovnom bilju, gotovo poput autostopera. Sjetite se: pri unosu novog biljnog materijala u zatvoreni prostor ili čak i na otvorenom, provjerite biljke jesu li već zaražene. Eksponencijalni rast Krilate odrasle jedinke slijeću na biljke spremne na razmnožavanje, koje se, većinom u zatvorenom (poput plastenika/staklenika/growboxa) odvija BEZ polaganja jajašaca, a što znači da polažu ŽIVE jedinke bez krila, potpuno izbjegavajući stadij jajašaca. Upravo to lisnim ušima daje unikatnu prednost i uštedu vremena. Kako bi problem bio veći, brzina kojom se množe se multiplicira zbog činjenice da je njihov “pomladak” u nimfalnom i nedozrelom stadiju u potpunosti ženskog spola, koje se onda potom razmnožavaju partenogenezom, što znači da im ne treba parenje. Da stvar bude gora, u nimfalnom stadiju već u sebi imaju nove mlade, stanje koje se zove pedogeneza. Lisnim ušima ta kombinacija daje mogućnost eksponencijalnog rasta, a uzgajivaču tešku glavobolju ako se ne uhvati u koštac s problemom ODMAH! Lisne uši – Ozbiljna prijetnja! Ako se problem lisnih ušiju ne shvati dovoljno ozibljno te se neiskontroliraju ili ne poraze dovoljno rano, prije no što učine ozbiljnu štetu na biljci, lisne uši mogu učiniti značajnu štetu na inače vrlo profitabilnoj biljci. Lisne uši se hrane na način da svoje rilo upiknu u unutarnje stanice biljke. Pošto sa svojim rilom probiju sap biljke započinju sisati sokove. To hranjenje može i uzrokovat će deformacije na listu i stabljici, a pomoći će i u širenju infekcija, bakterijskih i virusnih, a što će sve utjecati na izgled i vrijednost biljke. Ukoliko se ne iskontrolira, cijelo stanje u konačnici može dovesti i do smrti biljke. Dodatni problem, koji također utječe na estetski izgled biljke su i odbačene kukuljice, rezultat razmnožavanja lisnih ušiju i faze kukuljenja (što mnogi početnici mogu zamijeniti za zarazu bijelom mušicom, zbog boje kukuljica). Još jedan estetski problem , ukoliko populacija biljnih ušiju postane dovoljno velika je i pojava crne sluzave plijesni koja raste na šećerastom izmetu lisnih ušiju. Taj izmet privlači mrave, koji se hrane šećerima te su poznati po tome što u svojim pokušajima da zaštite izvor hrane, prikupljaju i sele lisne uši, štiteći ih pritom od biokontrole, prirodne ili uvedene. Upravo ovaj zadnji uvijet, kada populacija lisnih ušiju postane dovoljno velika da podržava i mrave, može dovesti do vrlo teške organske kontrole zaraze. Krilate lisne uši su pokretač infestacije biljke. Nakon inicijalne pojave krilatih ušiju, od tog trenutka na dalje, lisne uši više neće imati krila. Ukoliko na svojim biljkama zamjetite krilate lisne uši, najvjerovatnije je njihova populacija u početnom stadiju razvoja, ali, kao i sve ostalo u kompliciranom svijetu nametnika, postoje izuzeci. Npr., ako je populacija lisnih ušija na vašim biljkama u punom zamahu, razviti će se nova generacija krilatih ušiju. Razlog tome je jednostavan: zaražena biljka više ne može podržavati rast populacije lisnih ušiju, a kolonija se prirodno želi širiti. Drugim riječima rečeno, ukoliko na biljci ili biljkama primjetite i krilate i beskrilne afide, problem će se vrlo brzo preseliti na biljke u njihovoj blizini. Ne gubite vrijeme u kontroli lisnih ušiju!! Savjeti Ukoliko do sada nije bilo jasno, lisne uši mogu biti nametnici s katastrofalnim posljedicama za vaše biljke. Šteta koje mogu učiniti može biti tolika da će dovesti do potpunog gubitka nasada. Nadzor vaših biljaka mora biti erdovit i potpun – posebno tijekom rane sezone. Lisne uši u pravilu je vrlo lako zamijetiti, iako ih dosta uzgajivača ne zamijeti dovojno rano. Na žalost, uzgajivači zarazu primjete tek nakon što primjete mrave ili odbačene kukuljice. To je potpuno nepotrebno jer se prve lisne uši lako primjete uz redoviti pregled biljaka. Otkrivanje zaraze Lisne uši, u njihovoj krilatoj fazi, lako se otkrivaju uz pomoć ljepljivih zamki, no fizički pregled same biljke je puno važniji. Mnoge lisne uši zelene su boje, što otežava njihovo otkrivanje, no neke od podvrsta su vrlo šarene i nisu dobro kamuflirane. Budući da se lisne uši uglavnom okupljaju na najmlađim izdancima i cvijetovima, mogu se lakše otkriti te uzgajivač ne treba pretraživati cijelu biljku u potrazi za malim napasnicima. Boja lisnih ušiju, veličine od 3 do 6mm može varirati od žute do crvene, zelene i plave do sive, te čak od crne do bijele i mucastog izgleda. Najlaše ih je prepoznati po dvije, unatrag povijene antene na glavi. Rješenje problema Bubamare su prirodni neprijatelj lisnih ušiju i jedan od bioloških načina kontrole Postoje mnogi načini kontroliranja infestacije biljaka lisnim ušima. Najprirodniji su svakako kontrola putem njihovih prirodnih predatora, poput bubamara. Nadalje, tu su i prirodni insekticidi, poput Rogis Garlic, ili sredstava na bazi neema, kao i kemijskih insekticida. Problem s kemijskim insekticidima je taj da lisne uši vrlo brzo mogu razviti otpornost na njih, a oni istodobno nediskriminiraju među štetnicima ili korisnim insektima.
Novo – ATAMI Wilma sustavi
Novo – ATAMI Wilma sustavi Wilma – sustavi nizozemskog proizvođača ATAMI su lagani, lako se prevoze, stabilni i čvrsti u kojem su čak i velike biljke uvijek u savršenom redu. Ovaj proizvod odlikuje jednostavnost upotrebe i može se koristiti kao hidroponski sustav, prilikom kojeg u lonce stavljate medij za hidroponiku, ali isto tako podržava uzgoj u bilo kojem odabranom mediju. Posude napunite odabranim rastućim medijem, a pumpa isporučuje hranjivu otopinu kroz kapaljke u posude. Savršeno i lako za korištenje, kako za profesionalce tako i za početnike. Kupcima Wilma sustava nudimo 10% popusta razdoblju od 22.11.2017-22.12.2017 Vaša Botanika
Uloga magnezija (Mg) i kalcija (Ca) u biljkama
Uloga magnezija (Mg) i kalcija (Ca) u biljkama Nedostatk kalcija kod rajčice Magnezij (Mg) i kalcij (Ca) su sekundarni makronutrijenti, potrebni za rast svih vrsta biljaka, a njihova uloga i dostupnost je vrlo povezana. U ovom članku ćemo u najkraćim crtama objasniti njihovu ulogu i važnost za uspješan i zdrav razvoj svih biljnih vrsta. Magnezij (Mg) – uloga i nedostaci Magnezij je makronutrijent koji je nužan i za rast biljaka te za njihovo zdravlje. Magnezij je ključan u više različitih procesa koji se odvijaju u biljkama, uključujući fotosintezu, o kojoj ovise gotovo svi živi organizmi. Magnezij (Mg), uz kalcij (Ca) i sumpor (S), jedan je od tri sekundarne hranjive tvari potrebne biljkama za normalan, zdrav rast. Nemojte se zbuniti pojmom “sekundarni” jer se odnosi na količinu, a ne na njegovu važnost kao hranjive tvari. Nedostatak sekundarnih hranjivih tvari jednako je štetan za rast biljaka kao nedostatak bilo koje od tri glavne hranjive tvari (dušik, fosfor i kalij) ili nedostatka mikronutrijenata (željezo, mangan, bor, cink, bakar i molibden). Nadalje, u nekim biljkama, koncentracija magnezija u tkivu je usporediva s fosforom, primarnim makro nutrijentom. Uloga magnezija Mnogi enzimi u biljnim stanicama zahtijevaju magnezij kako bi mogli ispravno funkcionirati. Međutim, najvažnija uloga magnezija je da je magnezij središnji atom u klorofilnoj molekuli. Klorofil je pigment koji biljkama daje zelenu boju i provodi proces fotosinteze. Magnezij također pomaže u aktivaciji mnogih biljnih enzima potrebnih za nesmetan i zdrav rast, a također doprinosi i sintezi proteina. Nedostatak magnezija – simptomi nedostatak magnezija na vinovoj lozi Magnezij je mobilan element u biljci, tako da se simptomi nedostatka magnezija pojavljuju prvo u starijim listovima, jer se sav dostupan magnezij transportira u mlade dijelove biljke. Nedostatk je vidljiv kao hrđavo smeđe mrlje i/ili nejasno, zamagljeno i bljeđe (žuto) lišće s istaknutim venama. Lagan nedostatak magnezija slabo utječe na rast i cvjetanje, no sam razvoj cvjetova čini simptome nedostatka magnezija puno vidljivijim. Razvojni proces nedostatka magnezija magnezij – nedostatak na rajčici – listu Znakovi nedostatka pojavljuju se najčešće između četvrtog i šestog tjedna. Simptomi se javljaju kao žuto lišće sa zelenim žilama (tj. Intervenalna kloroza). Također, male smeđe mrlje i/ili zamagljene žute mrlje pojavljuju se na starom i srednje starom lišću (ispod vršnih izdanaka). Boja mladih listova te razvoj plodova i cvjetova u ovoj fazi još nije izražena. Porastom nedostatka magnezija povećava se veličina i broj hrđavih-smeđih mrlja na listovima. Simptomi se u konačnici šire po cijeloj biljci koja cijela izgleda loše i bolesno. Kada nedostatak postane akutan, mlađi listovi također su pogođeni, a proizvodnja cvijeća (i ploda) će se značajno smanjiti. Razlozi nedostatka Najčešći razlog nedostatka magnezija (magnezijska deficijencija) uzrokovan je nedostatnim dodavanjem magnezija u hranjivu otopinu. No, nedostatak magnezija može se javiti i zbog nesposobnosti biljke da upije postojeći magnezij, a do toga može doći zbog: Vrlo vlažno, hladno i/ili kiselo korijensko okruženje. Visoka količina kalija, dušika i/ili kalcija (na primjer visoke koncentracije kalcijevog karbonata u vodi za piće ili glinenim tlima bogatim kalcijem, a što je slučaj s vodom u Zagrebu i drugdje u Hrvatskoj) u usporedbi s količinom magnezija (obrnuto su proporcionalni). Nedovoljno razvijen sustav korijena te vrlo zahtjevne biljke. Visoka EC (el. provodljivost) u uzgojnom mediju, a što sprječava isparavanje. Kalcij (Ca) – uloga i nedostaci Uloga kalcija Kalcij se pojavljuje u cijeloj biljci. Koristi se za mnoge procese u biljci, međutim, kalcij je najvažniji za proces rasta. Kalcij ima reguliratornu ulogu u stanicama i pridonosi stabilnosti biljke. Biljke imaju na raspolaganju dva transportna sustava: ksilni i sitasti transportni sustavi. Većina hranjivih tvari može se prenositi uz pomoć oba sustava, međutim, za kalcij to nije moguće. Kalcij se unutar biljke transportira gotovo isključivo preko “ksilnog” transportnog sustava, te je kalcij zbog toga element sa salbom pokretljivosti unutar biljke. Stoga je važno da dovoljna količina kalcija uvijek bude dostupna u korijenskoj okolini kako bi bila neprestano raspoloživa za apsorpciju. Nedostatak kalcija – simptomi kalcij nedostatak -razvijena faza Stariji, ali veći listovi, iznad onih najnižih će pokazati prve simptome. Pojavljuju se žuto/smeđe mrlje, koje su često obrubljene oštrim smeđim rubom. Pored toga, rast je zakočen, a u ozbiljnim slučajevima vrhovi su znatno manji od normalnih i ne razvijaju se. Razvojni proces nedostatka kalcija nedostatak kalcija na listu – rana faza Simptomi se često pojavljuju brzo. U roku od jednog ili dva tjedna od pojave prvih smeđih pjega koje su vidljive na starijim listovima. Pjege/Točke obično počinju kao male, svijetlosmeđe mrlje koje se s vremenom povećavaju. Nakon dva tjedna, na starijem lišću pojavljuju se sve veće pjege/mrlje, a često se pojavljuju na rubu listova, kao kod nedostatka kalija ili simptoma opeklina zbog prekomjernog gnojenja. Točke imaju oštar obris i ne pojavljuju se isključivo na rubovima listova. Usporen rast i razvoj često se već primjećuje u roku od tjedan dana. Vrhovi listova se počinju sušiti i uvijati/frkati. Starije lišće polako odumire, a oko nekrotičnih mrlja mogu se pojaviti žućkasto/magličaste mrlje. Što je stariji list, ozbiljniji su simptomi. Cvjetanje biljke je također spriječeno i/ili usporeno. Plodovi i cvijetovi će ostati maleni. Razlozi nedostatka Razlozi nedostatka kalcija u biljaka mogu biti različiti, no najčešće su: Uzgoj u vrlo kalcificiranom supstratu. Prekomjerna količina dušika, kalija, magnezija i/ili natrija u korijenskom sustavu. Apsorpciju najviše spriječava prekomjerna količina dušika, a najmanje natrija. Problemi s isparavanjem uzrokovani pretjerano visokom EC vrijednošću ili pretjerano visokom ili niskom relativnom vlagom. Rješenje za probleme uzrokovane nedostatkom kalcija i/ili magnezija Nedostatak (deficijencija) kalcija i/ili magnezija je jedan od najčešćih problema s kojima se susreću uzgajivači. U Hrvatskoj, problem je najčešće vezan uz samu vodu, koja je vrlo tvrda i sadrži velike količine otopljenog i kalcija i magnezija. Najbolje rješenje bilo bi filtriranje vode reverzibilnom osmozom te u startu izbjeći “zaključavanje” magnezija i kalcija. Neophodno je voditi računa o pH vrijednosti vode, te je po potrebi smanjivati. Nedostatak kalcija se može rješiti naknadnim dodavanjem “dolomita”, a magnezija dodatkom magnezijevih soli (epsom). Ipak, najjednostavnije rješenje je, uz korekciju pH vrijednosti otopine, korisiti pripravke koji su posebno namijenjeni za rješavanje problema nastalih zbog imbalansa kalcij a i magnezija (obrnuto proporcionalna dostupnost). Botanika u tu svrhu u ponudi ima MaGNfiCAl od Remo nutrients (organskomineralnog porijekla, i često ga koriste uzgajivači medicinskog bilja), odnosno PRO-CAL od Green Nutrients. Upotrebom bilo kojeg od navednih, garantirano ćete ili izbjeći, ili korigirati probleme nastale nedostatkom (ili prekomjernom količinom) kalcija i magnezija. PRO-CAL – Greenplanet nutrients
CBD – što je to, za što se koristi i kako nam može pomoći?
CBD – što je to, za što se koristi i kako nam može pomoći? CBD – je jedan od preko 60 spojeva pronađenih u kanabisu koji pripadaju klasi molekula poznatih kao kanabinoidi. Od tih spojeva, CBD i THC obično su prisutni u najvišim koncentracijama, pa su stoga najčešće prepoznati i proučavani. Do danas je uočeno 113 različitih kanabinoida koji su izolirani iz kanabisa, svaki kanabinoid pokazuje različit i raznolik učinak. Za razliku od spoja THC, CBD ne uzrukuje psihoaktivnost ili “high” dapače čak i smanjuje aktivnost THC-a. Činjenica da je kanabis bogat CBD-om i nije psihoaktivan za razliku od THC-dominantnih sojeva, čini ga privlačnom opcijom za bolesnike koji traže olakšanje od upale, boli, tjeskobe, psihoze, napadaja, grčeva i drugih stanja bez nelagodnih osjećaja letargije. Cannabidiol (CBD) jedan je od glavnih kanabinoida prisutnih u prirodno rastućim populacijama i u industrijski uzgojenim sortama Cannabis sativa L. CBD nije psihoaktivan i ima nekoliko farmakoloških svojstava, među ostalima djeluje kao snažan protuupalni i antioksidativni spoj Znanstvena i klinička istraživanja – od kojih je većina pod pokroviteljstvom američke vlade – ističu potencijal CBD-a kao liječenje za širok raspon stanja uključujući artritis, dijabetes, alkoholizam, MS (multiplu sklerozu), kroničnu bol, shizofreniju, PTSP, depresiju, infekcije otporne na antibiotike, epilepsije i drugih neuroloških poremećaja. CBD ima demonstrabilne neuroprotektivne i neurogene učinke, a njegova svojstva protiv raka trenutno se istražuju u nekoliko akademskih istraživačkih centara u Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje. Daljnji dokazi sugeriraju da je CBD siguran i pri visokim dozama. CBD možemo koristit kao ulje, ili kroz dodatke prehrani kao što su med ili čaj, a za primjenu na kožu tu su masti i kreme. CBD se koristi kod slijedećih stanja: sve vrste površinskih rana, akne, čirevi, gljivica, bakterija, dermatitisa, herpesa, psorijaze, reumatizam, artritis, bolova u mišićima, uganuća, upala vena,hemeroidi, menstrualni bolovi, grlobolja, bronhitis, astma. Postoji i cijela lista kroničnih bolesti kod kojih CBD pomaže odnosno olakšva takva stanja: ADD, ADHD, AIDS, MS, ovisnosti, rak, Alzheimer, anoreksija, otpornost na antibiotike, arteroskleroza, artritis,osteoporoza, glaukom,Parkinsonova bolest, PTSP, autisam, shizofrenija, stres, moždani udar, cijepanje srpastih stanica, opsesivno kompulzivan poremećaj, depresija i mnoga druga stanja tijela i uma. Formula: C21H30O2 Mol. masa: 314.46
Što je pH i kako utječe na rast biljaka?
Što je pH? PH je vrijednost kojom se određuje kiselost, odnosno lužnatost tekućina. PH vrijednost se kreću od 0 do 14.0, na logaritamskoj skali. Tekućina s pH vrijednošću 0 je apsolutna kiselina, dok je tekućina s pH vrijednosti 14.0 apsolutna lužina. 7.0 pH tekućina je neutralna. “S kemijske strane gledano”, pH vrijednost određuje količina pozitivnih, odnosno negativnih iona u kemijskim vezama. pH vrijednost i razvoj i rast biljaka PH vrijednost se prečesto zanemaruje, a od iznimne je važnosti za brz, bujan i zdrav razvoj biljke. Velika većina biljaka preferira lagano kisele otopine, odnosno supstrate i kreće se od 5.5 do 7.0 pH. Ako su razine pH izvan optimalnog raspona, biljke će izgubiti sposobnost apsorbiranja nekih bitnih elemenata potrebnih za stalni rast. Optimalna razina pH biljaka varira, pri čemu najviše preferiraju lagano kisele uvjete uzgoja – iako većina može preživjeti u rasponu (5,0-7,5). Iznad ili ispod preoručenih pH vrijednosti (5.5 – 7.5) mnoge hranjive tvari i mikro hranjive tvari bivaju “zaključane”, te se izdvajaju iz otopine i “lijepe” se za zidove hidroponskih spremnika. Iako vam se čini da dodajete sve što treba vašoj biljci, one stagniraju, a počesto ih se i ubije zbog prekomjernog hranjenja (overfertilization, ili prekomjerna fertilizacija). Kako bi vaše biljke optimalno i potpuno preuzimale makro i mikro elemente koje dodajete otopljene u otopini, pH vrijednost SE MORA kretati u gore navedenom rasponu. U slučaju da hranjive tvari izdvajaju iz otopine zbog previsokog ili preniskog pH, vaše biljke nisu u stanju apsorbirati nutrijente te počinju trpjeti od nedostatka hranjivih tvari, i ako se brzo pH ne korigira, doći će do usporavanja rasta i razvoja, a u konačnici i do uvenuća biljke. Dostupnost tih hranjivih tvari i minerala se može postići povećanjem ili smanjivanjem pH vrijednosti. pH u RH U Hrvatskoj, odnosno bolje rečeno u Zagrebu, voda je iznimno tvrda i njen pH je vrlo često iznad 7.5 pH. To znači da je voda i prije dodavanja nutrijenata već s previsokim pH, te je vodi potrebno spustiti pH vrijednost. Rješenje za pH probleme Ph vrijednost je izuzetno lagano za izmjeriti, a ništa manje lako ju je korigirati. U BOTANIKA trgovini i web shopu dostupni su vrlo precizni uređaji za mjerenje pH vrijednosti poput izuzetno preciznih Milwaukee ph metara, koji imaju cijenu, ali su od neprocjenjive važnosti. No, dostupni su također i ručni GHE testeri, koji u reakciji s tekućinom bojaju kontroliranu tekućinu. Jednostavnim uspoređivanjem s priloženom tablicom lako je ustanoviti vrijednost pH. Ph se potom korigira, bilo s pH down (pH minus) ili pH Up (pH plus) tekućinama ili prašcima. U BOTANIKA trgovini dostupni su između ostalih i pH down od General Hydroponics, Lemon Kick od Plagrona itd. Bitno je istaknuti da se pH vrijednost korigira NAKON što ste umješali sve osnovne nutrijente i aditive budući da je velika većina hranjivih otopina puferirana, što znači da po dodavanju pH + ili pH- ti nutrijenti imaju sposobnost da zadržavaju dostignutu pH vrijednost. U nastavku se može vidjeti grafikon o dostupnosti različitih hranjivih tvari biljkama pri različitim razinama pH.
Što je Mikoriza – mit ili zbilja
Mikoriza – mit ili zbilja? Botanika ovim člankom želi pobliže objasniti što je to mikoriza budući da se o tome mnogo govori, ali mnogi smatraju da se radi o mitu i nepotrebnom ulaganju. Dakle, jeli uistinu riječ o mitu ili se radi o korisnom ulaganju i brizi za vaš nasad i urod. Mikoriza je simbiotski odnos biljke, odnosno korijena biljke i korisnih gljivica i mikroorganizama. Mikoriza (grč. μυκός – mykós = gljiva + ριζα – riza = korijenje), je simbiotski oblik interakcije između gljiva i korijenja viših biljaka . U mikoriznom kompleksu, gljive kolonizuju korijene biljke domaćina ili unutarstanično, kao kod gljiva koje rastu na nadzemnim dijelovima drveća (AMF ili AM) ili pak vanstanično, kao u ektomikoriznih gljiva. Oni su važna komponenta živog svijeta tla i kemije zemljišta. Dinamika mutualizma Gljive u mikorizi formiraju mutualistički odnos s korijenima većine biljnih vrsta. Takvi korijeni i same biljke se nazivaju mikorizne. Smatra se da je ispitan samo mali dio od svih vrsta je ispitan, od 95% od onih biljnih obitelji koje pretežno ulaze u mikorizu. Imenuju se po biljci na kojoj se formira ovakav nutualistički odnos. Nedavna istraživanja ektomikorize u borealnimvernim šumama je pokazala da mikorizne gljive i biljke imaju odnos koji može biti složeniji nego jednostavni mutualizam. Taj odnos se zbiva kada se neočekivano nađu gljivice koje skladište dušik iz biljke u vrijeme njegove nestašice. Razmjena šećer-voda/minerali Ova simbioza pruža gljivama relativno konstantan i direktan pristup ugljikohidratima, kao što su glukoza i saharoza. Ugljikohidrati se translociraju iz svojih izvora (obično listova) u tkiva korijena i gljivične partnere. Zauzvrat, biljka dobija prednosti većeg kapaciteta apsorpcije vode i mineralnih hranjiva zbog velike površine micelija gljivičnih hifa, koji su mnogo finije nego biljni korijenčići, čime se poboljšava sposobnost apsorpcije minerala u biljku. Korijen biljke nije u stanju preuzimati fosfatne ione iz demineraliziranog tla pri baznom pH. Miceliji mikorizne gljive mogu, međutim, pristupiti tim izvorima fosfora, i učiniti ih dostupnim biljkama koje kolonizirauju. Tako mnoge biljke mogu preuzeti fosfate, bez upotrebe tla kao izvora. Naprimjer, u nekim distrofičnim (oslabljelim]] šumama, velike količine fosfata se preuzimaju preko mikoriznih hifa, zaobilazeći potrebu za unos iz tla. U nekim slučajevima, transport vode, ugljika i nutrijenata se može učiniti izravno iz biljnog korijena kroz mikoriznu mrežu. Suillus tomentosus, gljivica – bazidiomiceta, proizvodi specijalizirane strukture poznate kao tuberkulatne ektomikorize (kvržice) na biljci domaćinu (bor Pinus contorta var. latifolia). Fiksacija dušika putem bakterija značajno doprinosi značajnom ukupnoj količini dušika i omogučava biljkama da koloniziraju nutrijenatima siromašna staništa, kao npr. U hidroponskim sustavima, kokosovom supstratu i drugim supstratima koji sami po sebi nemaju ili imaju vrlo malo korisnih hranjivih sastojaka. Da zaključimo, mikoriza je dakle, simbioza biljke i korisnih gljivica koja ZNAČAJNO doprinosi sposobnosti biljke da iz supstrata preuzme hranjive tvari te istodobno štiti biljku od virusnih i gljivičnih oboljenja. Mikorizu će primjerice formirati SubCulture, BM – Bioponic Mix
Što je Plamenjača?
Plamenjača – Phytophtora infestans Plamenjača je gljivična bolest uzrokovana gljivicama Phytophtora infestans, a koja se prvenstveno širi po vlažnom vremenu – najveća opasnost od širenja bolesti jest tokom čestih kiša ljeti. U engleskom govornom području naziva se late blight – kasna palež. Samo u uvjetima previše vlage može se i dogoditi masovno širenje ove bolesti i masovno propadanje usjeva, a to se onda događa jako brzo – unutar 1 tjedna može propasti cijela biljka. Plamenjača napada mnoge biljne vrste, od vinove loze, krumpira, rajčice, na dalje… Plamenjača rajčice peronospora, fitoftora (lat. Phytophthora infestans) Gljivica napada list, stabljiku i plodove Simptomi: – na listu se javljaju pjege nepravilna oblika koje su ispočetka svijetlosmeđe a kasnije potamne i nekrotiziraju, dok peteljke lista još ostaju zelene – na naličju lista može se formirazi prljavo bijeli mašak – na stabljici se pjege se pjege najčešće pojavljuju na mjestu spoja s lisnom peteljkom (zbog mogućnosti zadržavanja vode u tom žljebu), pjege su elipsastog oblika i zahvačaju parenhim kore – na plodovim ase javljaju manje tamno obojene i ulegnute pjege, unutrašnjost ploda nije zahvaćene Kako se širi plamenjača? Izvor infekcija potječe od zaraženih biljaka krumpira. Razvoju bolesti pogoduje vlažno vrijeme (zasićenost zraka vlagom iznad 90%) te temperature između 18°C i 22°C. Bujnije sorte te ili nedovoljno pincirane rajčice budu lakše napadnute gljivom jer se u bujnom lišću lakše zadržava vlaga. Zaštita se treba provoditi i to preventivno. Sistem prognoze bazira se na svakodnevnom pračenju temperatura i oborina (pomoću termometara, vlagomjera, kišomjera ili klimatskim stanicama koje mjere više parametara). Temperature ispod 7°C su nepovoljne za ravoj plamenjače a razmaci izmeđut retiranja mogu biti veći u periodu bez oborina i ako je prosječna temperatura zraka veća od 25°C. Zanimljivo je da je početak pojave ove bolesti većinom tokom sezone uobičajen na krumpiru, te se kasnije seli na rajčicu. Početna pojava bolesti vidljiva je na naličju donjih listova kao sive “kraste”, u daljnoj fazi se na biljkama manifestira kao smeđa trulež: uništava listove koji izgledaju spaljeno po listovima, te imaju žute i smeđe mrlje po površini listova, kasnije počinju smeđiti i propadati plodovi. Za vrijeme vlažnog vremena jasno se može vidjeti na donjim listovima sivo-bijela prevlaka. Najviše pogađa biljke iz porodice pomoćnica kao što su rajčica i krumpir. S listova se polako seli i na ostale dijelove biljke. Plamenjača se može proširiti i na plodove, u početnoj fazi još možete dio odrezati dolje i iskoristiti ostatak rajčice, ali ako se proširi, uništava cijeli plod. Što učiniti kada se pojavi plamenjača? Čim zapazite bolest, odmah uklonite i spalite zaražene dijelove kako bi spriječili širenje bolesti. Ukoliko zalijevate rajčice, nikako nemojte polijevati biljke, nago zalijevajte kraj stabljike, po tlu. Također, privezivanje rajčica uz stupove i micanje donjih listova također onemogućuje zadržavanje vlage i zaustavlja širenje bolesti – jer se onda kraj tla, gdje se najviše zadržava vlaga prozračnije. Plamenjače se doista trebamo bojati ako imamo jako vlažno ljeto, kad često pada kiša. U takvim uvjetima praktički je nemoguće zaustaviti širenje bolesti, biljke i plodovi naočigled propadaju. Međutim, kasnije, kad kiše stanu, najotpornije biljke će se oporaviti, potjerati nove grane i ipak nešto roditi.Koktel rajčice, i cherry rajčice, najotpornije su na napade Pllamenjače. Stoga svakako nabavite i sitne koktel najotpornije rajčice, one su vrlo otporne na razne gljivične bolesti. Postoji više gljivičnih bolesti rajčice i sve one izgledaju prilično slično, stoga je jako bitno znati prepoznati i simptome, ali i znati po kakvim vremenskim uvjetima će se širiti određena bolest. Plamenjača je česta prilikom jako puno vlage, jedino se tada ubrzano širi i uzrokuje veće štete na rajčicama. Ako imate smeđe pjege, mrlje i suhe listove, ne znači nužno da se radi o plamenjači. Korisni mikroorganizmi i gljivice kao sredstvo zaštite protiv plamenjače Plamenjaču možemo spriječiti, ili barem umanjiti njeno štetno djelovanje upotrebom korisnih mikroorganizama i gljivica, kao što je primjerice SubCulture. BM – BioponicMix sadrži također Trihodermu hazarium gljivicu, koja na korijenskom sustavu stvara simbiozu gljivica i korijenskog sustava, tzv Mikorizu. Trihoderma, prema svim dosadašnjim istraživanjima, uspješno sprječava pojavu gljivičnih oboljenja kod biljaka, kao što ne npr. Plamenjača
Što je TRESET?
Što je treset? Treset je organski sediment koji nastaje taloženjem organskih ostataka u močvarama. On nastaje na područjima na kojima se učestalo zadržava voda. Odumrle močvarne biljke i drugi organski ostaci polaganim se procesima razlažu te se nerazgrađeni ili djelomično razgrađeni organski ostaci slojevito talože. Prvo nastaje bijeli treset pun hranjivih tvari, kada se razloži ispod površine vode količina hranjiva se smanji te se procesi razlaganja zbog nedostatka kisika usporavaju. Postupno nastaje smeđi treset, a crni treset je najstariji i najhomogeniji sloj te čini prvi stupanj u nastajanju ugljena. Dobivanje treseta: Za vađenje treseta prvo je potrebno isušivanje močvara. Voda se odvodi kanalima, a nakon isušivanja strojevi mogu pristupiti tresetištima. Treset se iskapa u slojevima. Prvo se vadi najplići sloj treseta koji predstavlja prvi stupanj razlaganja (bijeli treset), zatim se vadi smeđi treset, a na kraju crni trest. Izvađeni se treset preša i suši na zraku. Na ovaj način se uništavaju ove vrijedne i ionako ugrožene močvarne površine, koje se od ovakvih zahvata ne oporavljaju zbog njihovog sporog nastajanja. Nakon isteka licenca za korištene, ove prostore naseljavaju većinom šumske zajednice te se trajno mijenja ekološki sustav, a močvare se potiskuju što dovodi do izumiranja brojnih biljnih i životinjskih vrsta močvarnih staništa. Svojstva treseta: pozitivna: Treset se rado koristi u hortikulturi jer popravlja strukturu teških tala i rahli tlo. Miješa se u tlo ili korist sam. Većina supstrata za sadnju lončanica sadrži treset. Zbog svoje kisele reakcije (3-4pH) povećava kiselost tla, što odgovara acidofilnim biljkama kao što su azaleje, hortenzije, orhideje, mnoge močvarne biljke i sl. Treset može pohraniti hranjive tvari iako sam nije plodan. S obzirom da gotovo i ne sadrži hranjiva, dobar je temelj za proizvodnju supstrata, koji se dodavanjem hranjiva može točno prilagoditi potrebama određenih biljaka. Ne sadrži uzročnike bolesti ni sjeme korova koje često sadrži kompost. Odlično upija i drži vodu, a istovremeno je prozračan što sprečava oštećenja korijena ukoliko ima previše vode. negativna: No treset ima i mnoga nepovoljna svojstva. Njegova kiselost mnogim biljkama ne odgovara te je potrebno dodavati kalcij za neutralizaciju. Ne sadrži hranjive tvari i potrebno ih je naknadno dodavati, a zakiseljavanje tla dovodi do toga da hranjiva u tlu postaju teže dostupna biljkama te ih moramo naknadno dodavati. Treset brzo gubi svojstvo upijanja vode, a nije pogodan za pokrivanje tla jer se na površini pre brzo isušuje. Nakon isušivanja vrlo teško ponovo poprima svojstvo upijanja vode. Nedostatak je i to što nije biološki aktivan kao npr. humus.
Što je HUMUS?
Humus (lat. zemlja) je gornji sloj zemlje koji je sastavljen od razgrađenih organskih tvari. Podložan je uglavnom djelovanjem organizama u tlu. To je vrlo plodna vrsta tla. Humus je tamna, organska tvar, nastala humifikacijom biljaka i životinja. Specifična je organska tvar koja se od drugih organskih tvari razlikuje nizom zajedničkih osobina: Humus je netopiv u vodi, ali se u njoj može koloidno disperzirati. Sadrži više ugljika (55% – 60%) nego nerastvorene organske tvari. Sadrži velike količine dušika (3% – 6%) Humus se odlikuje velikom sposobnošću adsorbcije i zamjene baza, jer mu je kapacitet adsorpcije kationa 2-3 puta veći nego u najboljih mineralnih koloida. Humus nije kemijski spoj nego smjesa različitih organskih tvari. Sve humusne tvari mogu se podijeliti u tri grupe: Huminski ugljen (inertan dio humusa; djelomično humificirana organska tvar) Huminske kiseline (organske kiseline koje mogu odcijepiti H-ione i s jakim bazama tvoriti soli – humate. One su aktivan dio humusa i zato najvažnija grupa humusnih tvari.) Fulvokiseline (imaju ulogu zaštitnog koloida i vrlo su snažan faktor razgradnje mineralnog dijela tla. Najpoznatiji oblici humusa su blagi humus i kiseli humus. Blagi humus zasićen je bazama, ponajviše kationima zemnoalkalijskih metala (Ca i Mg). Kalcijski humati važan su faktor strukture tla i stabilnosti strukturnih agregata. Ovaj humus se nalazi na najboljim tlima. Kiseli humus, bogat fulvokiselinama i nezasićenim huminskim kiselinama nalazi se na lošijim tlima. Prema sadržaju humusa tla se svrstavaju u ove skupine: Vrlo slabo humozna (do 1% humusa) Slabo humozna (1-3% humusa) Dosta humozna (3-5% humusa) Jako humozna (5-10% humusa) Vrlo jako humozna (više od 10% humusa) Humus u prvom redu vrlo povoljno utječe na strukturu tla. Teška i zbijena tla postaju huminizacijom rastresitija, rahlija i lakša, a time se poboljšavaju i druga svojstva tla, u prvom redu režim vode, zračnost i toplina. U pogledu kemijskih svojstava, humus sadrži sva potrebna biljna hranjiva. Humus utječe povoljno i na biološka svojstva tla time što je izvor ugljika potrebnog za život i razmnožavanje mikroorganizama. Mikroorganizmi rastvaraju organske tvari i razlažu je na mineralne sastojke koji biljkama služe za ishranu. Prilikom raspada humusa stvara se CO2 koji je biljci potreban za asimilaciju i koji u tlu aktivira biljci nepristupačne kemijske spojeve. Postoji više metoda za određivanje humusa, a sve se zasnivaju na istome principu – jakim oksidansima djeluje se na organsku tvar pri čemu dolazi do oksidacije ugljika iz humusa.
OSNOVE HIDROPONSKOG UZGOJA
Hidroponika više nije proizvodnja budućnosti i često kada govorimo o hidroponici u očima ljudi koji nas slušaju vidimo čuđenje. Kada nakon toga pojasnimo da se radi o proizvodnji kultura direktno iz vode, bez zemlje, onda vidimo i nevjericu, skepticizam i čak i neodobravanje. Ipak ovaj način poljoprivredne proizvodnje predstavlja jednu od stalno i vrtoglavo rastućih trendova proizvodnje u Australiji, Kanadi, SAD-u, Nizozemskoj, Maleziji, Japanu, a to su samo neke od zemalja u svijetu koje proizvode poljoprivredne kulture tom tehnologijom. Hidroponija je zapravo umjetnost uzgoja biljaka iz vode odnosno bez zemlje – „soiless culture“. Riječ hidroponija potiče od grčkih riječi „hydro“ – voda i „ponos“ – rad. Ovaj koncept uzgoja je realiziran na univerzitetu Berkeley u Californiji još davne 1930. godine, a postojii od davnih vremena: primjer su babilonski vrtovi za koje smo svi čuli i u kojima su biljke uzgajane na površini vode. Kod hidroponskog uzgoja biljke se razvijaju na površini vode, a njihovo korijenje se razvija u dinamičnoj otopini hranjivih elemenata. Biljke se mogu razvijati samo u vodi, ali za to moraju postojati određeni preduvijeti, neophodno je da ta voda bude „živa“. Prije svega potrebno je znati da biljke za svoj razvoj bilo da rastu u zemlji, vodi ili u zraku koriste hranjive elemente u formi iona i uz obavezno prisustvo kisika. U vodi, odnosno u hranjivoj mješavini, hranjivi elementi i kisik se dodaju po potrebama uzgajanih kutura. I to je ustvari bit hidroponije – uzgoja biljke bez zemlje, da stimulira rast biljke kontrolirajući količinu vode, mineralnih tvari i posebno količinu kisika u hranjivoj otopini. Koncept uzgoja je u osnovi jednostavan: kada korijen biljke dospije u hranjivu otopinu, veoma brzo usvaja hranjive elemente i kisik. Cilj uzgajivača je da usmjeri proizvodnju u optimalnom odnosu vode, gnojiva i kisika prema potrebi biljaka da bi postigao izvrsne prinose odlične kvalitete. Pored toga treba još računati na druge faktore kao što su: temperatura, vlažnost, intenzitet svjetlosti, nivo CO2 i dr. Postoji nekoliko tipova uzgoja kultura bez tla, a glavna podjela je: Vodene kulture – Water Culture je sistem proizvodnje gdje se biljke održavaju iznad vode sa žičanim ili plastičnim mrežama, drvenim držačima i stiropor pločama. Korijeni su stalno ili povremeno zaronjeni u hranjivu otopinu ili hranjivi tanki mlaz – film. Radi se o tzv. DWC ili “Deep Water Culture” tehnici, NFT ili “Nutrient Film Technique” i SWC ili “Shallow Water Culture”. Ove dvije posljednje su vrlo slične. Sve tri tehnologije su “prave” istinske hidropnske tehnike uzgoja jer biljke u svim tehnikama rastu bez ikakvog dodatnog medija (supstrata), doslovno iz vode. Kulture u pijesku – Sandy Culture. Korijeni uzgajanih biljaka rastu u čvrstom – stabilnom supstratu kod kojeg se ne vežu i ne lijepe čestice (pijesak, perlit, plastični materijali, kamena vuna ili neki drugi anorganski materijali) i čiji je dijametar manji od 3.0 mm. Kulture u šljunku – Gravel Culture. Korijeni biljaka i kod ovog sistema uzgoja rastu u čvrstom-stabilnom supstratu koji je sastavljen od poroznih agregata koji nisu podložni lijepljenju i slijeganju (šljunak, bazalt, lava i drugi mineralni materijali). Promjer ovih agregata je veći od 3.0 mm. NFT tehnika – Nutrient Film Tehniques je sistem proizvodnje u tankom mlazu hranjivog rastvora. Biljke se sa kockicama-kontejnerima postavljaju u plastičnu cijev kroz koju struji lagani mlaz hranjivog rastvora. Korijeni brzo prorastaju supstrat u kontejnerima i dolaze u kontakt sa hranjivom otopinom. Rock wool system – sistem proizvodnje u kamenoj vuni. Biljke se uzgajaju na inertnim mineralnim podlogama koje se dobijaju posebnim tehnološkim obradama na visokim temperaturama. Aeroponska proizvodnja – gdje korijen biljke „visi“ u zraku, stalno ili povremeno se orošavaju finim kapljicama hranjivog rastvora koji se naziva aerosol. Korijen mora biti zatvoren i zaštićen od vanjskih utjecaja i sunčeve svjetlosti. Razlika u funkcioniranju hidroponskog uzgoja biljaka jest u sistemu navodnjavanja odnosno vlaženja supstrata i ti se sistemi dijele na otvoreni i zatvoreni tip: Otvoreni sistemi – hranjiva otopina se koristi samo jednom. Ovakav sistem se koristi kod većine klasičnih sistema proizvodnje i kod medija kao što su: kamena vuna, pijesak, tresetne vreće – „grow bag system“, posebno šljunak. Hranjiva otopina nakon vlaženja supstrata slobodno otiče vani. Ti načini se zovu još na Engleskom jeziku “Drain to Waste” Zatvoreni sistemi – hranjiva otopina se reciklira, odnosno kruži u zatvorenom sistemu i nakon navodnjavanja vraća se u bazene namijenjene za hranjivu otopinu. Otopina se redovno laboratorijski kontroliše te se po potrebi dodaju hranjiva i voda. Ovdje se koristi subirigacija, a sistem je ekonomičan i ekološki prihvatljiv. Zatvoreni ili recilkulirajući sustavi hidroponskog uzgoja spadaju svakako u najprihvatljivije, najekonomičnije i ekološki najbolje hidropnske sustave budući da, ne samo da ne odbacuju mineralne soli iz gnojiva u zemlju, već i štede vodu, čak i do 70%, a što je danas, sa stalnim promjenama klime i količine padavina postalo iznimno bitno pri uzgoju poljoprivrednih kultura. Kao u svemu, postoje prednosti i nedostaci ovakvog načina uzgoja biljaka. Neke od prednosti su: Kod hidroponske proizvodnje uvijek se radi sa izbalansiranim hranjivim otopinama koje se lako kontroliraju Ovaj sistem je jedino moguć u uvjetima gdje za klasičnu proizvodnju nema mogućnosti npr. jako plitka skeletna tla, kamenite površine, devastirana područja, slanija tla, odlagališta i deponije i sl. Potrošnja vode značajno je smanjena pa je ovaj način proizvodnje prihvatljiv u aridnim (sušnim) područjima. Lakše se spriječavaju oboljenja korijena biljaka jer se steriliziraju uzgojni mediji (pijesak, šljunak, perlit i dr.), zatim stolovi i posude u kojima se uzgajaju biljke pa se npr.slijedeća kultura može saditi već 24 sata nakon sterilizacije. Lakši i jednostavniji rast korijenovog sistema jer sam korijen treba zrak odnosno kisik za disanje i bolju apsorpciju hranjiva, a mediji u kojima rastu biljke u hidroponici omogućavaju brzu i dobru izmjenu zraka. Najveće razlike u izgledu biljaka uzgajanih u hidroponici i u tlu se vide u morfološkoj građi korijena. Dubine 18-20 cm se matraju dovoljnim za razvoj korijena u hidroponici što većinom nije slučaj kod povrtlarskih i cvjećarskih kultura, jer ukupna masa korijena (širina i dubina rasta) je smanjena u odnosu na korijen koji raste u tlu. Bolji prinosi i kvalitet biljaka – Najefikasnije iskorištavanje prostora uzgoja – Značajna ušteda gnojiva i posebno vode – Skoro potpuno uzgoj bez pesticida Mnogo kraći ciklus uzgoja biljaka u odnosu na klasičnu proizvodnju u tlu. Neki od nedostataka hidroponskog uzgoja su: Relativno veća početna ulaganja odnosno investicije gdje se misli na instalaciju stolova-baterija, automatizacija, održavanje idealnih mikroklimatskih uslova i poznavanje biofizioloških principa kultura koje se uzgajaju. Odlaganje tehnološkog otpada posebno kamene vune što je ekološki problem Nedovoljna educiranost kadrova za poznavanje kemijskih interakcija hranjivih elemenata i biofizioloških zahtjeva biljaka. Ono što se još može pojasniti kod hidroponskog načina uzgoja biljaka jest podjela uzgojnih medija odnosno supstrata prema prirodi nastajanja, a oni su: Čvrsti materijali mineralnog porijekla – prirodni mineralni materijali: šljunak, pijesak, puzolan, granit – termo-tretirani materijali: ekspandirana glina, kamena vuna, perlit, vermikulit – sekundarni industrijski proizvodi organskog porijekla – prirodni: treseti, slama, pilotina, iglice borova,otpaci od drveta – organsko-industrijski otpaci: od prerade grožđa, celulozni materijali, vlakna lana i sl. Tekuća otopina podrazumijeva uzgoj biljaka na vodenim površinama u kojima su otopljene hranjive materije prema potrebama uzgajane kulture i sa obaveznim dodavanjem kisika. Ono što je sigurno jeste da koncept hidroponije nekima može činiti neprihvatljiv, drugi će na to gledati sa skepsom, treći će biti radoznali, zainteresirani i to će ih zabavljati, ali svi mi koji o tome želimo znati više, pa i oni koje to za sada odbijaju, trebaju shvatiti da su hidropnski načini uzgoja zapravo budućnost poljoprivredne proizvodnje.